Pozdravni govor mons. Štironje na otvaranju izložbe dr. Stevana Kordića

U kotorskoj galeriji Solidarnosti u ponedjeljak, 30. 8. otvorena je izložba fotografija pod naslovom “Roma – Città Eterna” čuvenog kotorskog fotografa prof. dr. Stevana Kordića. Prof. Kordić izložbu je posvetio pok. don Tonću Belanu, dugogodišnjem župniku Kotora i Škaljara, kojemu duguje posebnu zahvalnost za uvođenje u ljepote i znamenitosti grada Rima. Kotorski biskup mons. Štironja otvorio je izložbu, a njegovo govor prenosimo u cijelosti:

Otvaranje izložbe – Riječ biskupa Ivana Štironje

Kotor – Galerija, 30. 08. 2021.

Srdačan pozdrav svima vama večeras okupljenima na ovoj Izložbi prof. dr. Stevana Kordića, koju autor posvećuje svomu prijatelju don Antonu Belanu, svećeniku Kotorske biskupije. Neka se večeras uz ovo sjećanje na pokojnog don Tonća, vinu nebu i naše molitve za mir i pokoj njegove duše.

Zahvaljujem gosp. Kordiću koji me je pozvao da otvorim ovu izložbu. Rado sam to prihvatio iz poštovanja i u znak zahvalnosti za njegovu suradnju i pomoć u raznim projektima biskupije.

Budući da se ovdje nalazim po prvi puta, koristim ovu prigodu te zahvalim odgovornima ove Galerije i ustanova kulture Grada za pruženu tehničku pomoć na dan moga biskupskog ustoličenja, o blagdanu bl. Ozane ove godine.

Stara je izreka: Svi putovi vode u Rim. Mi večeras nećemo putovati u Rim nego ćemo ovdje u našem gradu Kotoru pogledati skupinu slika koje će nas podsjetiti na veličanstveni Rim, vječni Rim – Roma Aeterna, istinsko središte kulture, metropolu u kojoj će svi oni koji je posjete ili su je već posjetili, osjetiti istinitost spomenute izreke.

Kad već govorimo o putovima koji vode u Rim, spomenut ću jednoga našega zemljaka čiji se otac, prema predaji, još u 15. stoljeću otisnuo iz ovih krajeva i preselio na drugu stranu Jadrana, a koji je završio u Rimu. Radi se o čovjeku koji se zove Piergentile di Giacommo koji je iz mjesta Kruševica poviše Herceg Novog otputovao u Italiju i naselio se nedaleko od Ancone. Dobio je nadimak Peretti (tal. kruška). Sa svojom suprugom Mariannom di Frontillo dobio je sina kojemu je dao ime Felice – Srećko (1521.). Srećko će najprije postati svećenik, franjevac, potom biskup (1566.), te kardinal (1570.). Izabran je za papu i uzeo je ime Siksto V. (1585.). Preminuo je 1590. u 70. godini života.

Kakve veze ima papa Siksto V. s nama večeras? Odmah ću kratko odgovoriti. Papa Siksto V. nije samo zaslužan za organiziranje rimske kurije, rimskih kongregacija i još puno toga pri Vatikanu, nego je bio veliki graditelj Rima. (Papa je u to vrijeme bio i svjetovni poglavar). Pod njegovim vodstvom izrađen je plan povijesnog Rima – Centro storico. Kažu da je na svakom objektu koji je rađen u to vrijeme, papa Siksto V. imao svoj utjecaj. Kako i ne bi ako je oko sebe okupio 300 arhitekata iz cijele Europe. Posebno mu je zahvalan hrvatski narod kojemu je, u cijelosti, izgradio crkvu sv. Jeronima, koja se nalazi uz Hrvatski zavod sv. Jeronima nedaleko od Trga i Bazilike sv. Petra. U njegovo je vrijeme završavana gradnja Bazilike sv. Petra, uređenje Trga s obeliskom kojega vidimo na jednoj od ovih krasnih fotografija. (Danas Trg ukrašavaju 284 dorska stupa poredana u četiri reda, sa 140 kipova svetaca). U vrijeme pape Siksta V. obnavlja se Lateranska bazilika. Zaslužan je za izgradnju brojnih građevina i povijesnih obilježja koji danas krase Rim. Nešto od spomenutoga moći ćete vidjeti na fotografijama.

Uz podizanje obeliska i papu Siksta V. spominje se jedna vrlo zanimljiva anegdota. Papa je htio taj egipatski obelisk, koji je stigao u Rim u vrijeme cara Kaligule (1. st.) postaviti na trg sv. Petra i dati mu kršćansko značenje. Posao je povjerio Dominiku Fontani koji je više od četiri mjeseca radio na pripremi. Obelisk je težak oko 350 tona, visok 25,5 m (s postoljem 41 m). Na podizanju obeliska radilo je 900 muškaraca, 44 vitla i upregnuto 140 konja.

Kažu da je papa Siksto V. bio vrlo strog. Da bi uspio u ovom projektu i podigao obelisk, zabranio je svaki razgovor. Narod je mogao biti prisutan ali uz obvezu šutnje. Zaprijetio je: Tko progovori samo jednu riječ, završit će na vješalima. (Izgradio je i vješala).

Kad je posao krenuo, užad se zategla, obelisk se počeo dizati. Bio je muk. Inženjer Fontana nije primijetio da su se konopi užarili i počeli pucati. Tu se našao neki iskusni mornar iz Ligurije koji je uzviknuo: Vodu na užad. Konopi su vodom ojačani, obelisk je uspješno podignut. (Mornara su uhvatili, odveli Papi koji je sve to promatrao s prozora. Papa ga nije smaknuo nego mu zahvalio i dodijelio čast da na Cvjetnicu može donijeti maslinove grančice na Trg za procesiju. Netko mi reče da još i danas za Cvjetnicu Papi stižu maslinove grančice iz Ligurije).

Poznati svećenik u Hercegovini don Petar Vuletić, Šjor, u svom Proslovu u stihu (Saxa loquuntur), kaže ovako:

Kamenje govori, svjedoči, poručuje. Opominje od postanka svijeta do danas; rečeno jezikom bibličara: od Prvoga do Zadnjega Adama. Moglo bi se reći: od prve do posljednje pećine, jer, mnogi mudraci zvani i nezvani, najavljuju ozbiljno ‘neko ledeno ili kameno doba’ kao svršetak utrke s vremenom. Bilo kako bilo za ovoga sunca kamen je bio, i jest, i ostat će SVJEDOK.

Kameni svjedoci, dragi prijatelji, koji su svuda oko nas i ovdje u Boki, kao i u Rimu, svjedoci su vjere i kulture, umijeća duha, susreta i pomirenja, svjedoci saveza i sjećanja, zavjeta, molitve, kajanja, kao i svjedoci prepiranja i spoticanja. Vrlo je važno naglasiti da opis definicije tih svjedoka daje čovjek. Od nas ovisi hoće li biti svjedoci vjere i kulture, susreta, pomirenja, saveza ili pak svjedoci prepiranja i spoticanja, ne daj Bože netrpeljivosti i mržnje. Uz kamene svjedoke, stojimo ti i ja, moje i tvoje srce, moja i tvoja duša, moja i tvoja mudrost, i razum, stoji moj i tvoj narod. I od nas se traži da budemo svjedoci, ne kameni jer mi smo ljudi sa srcem od mesa, tj. živi svjedoci vjere, nade i ljubavi.

Neka ova večer bude u znak sjećanja na našega svjedoka vjere don Antona – Tonća, koji je slavu i ljepotu Rima tako rado prenosio svima zainteresiranima; neka bude u znak sjećanja na našega zemljaka papu Siksta V.; neka bude i u znak sjećanja na naše šetnje po gradu Rimu, kao i znak zahvalnosti svima onima koji su taj centar kulture gradili i dušu mu davali, ukusno i znalački kamene svjedoke klesali i slagali, kistom i bojama, riječju i glazbom resili. Sve nam to vrlo znalački, fotografskim umijećem gosp. Kordić tako zorno večeras dočarava. Od srca mu hvala.

Neka bude svima s blagoslovom. Svečano otvaram ovu izložbu. Osjećajte se ugodno.

Biskup Ivan Štironja