Blagdan sv. Antuna Padovanskog proslavljen u Herceg Novom

U ponedjeljak 13. lipnja u Herceg Novom svečano je proslavljen blagdan sv. Antuna Padovanskog. U crkvi sv. Antuna pri samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog tradicionalno je “Svetac svega svijeta” okupio svoje štovatelje iz cijele Kotorske biskupije te susjedne Dubrovačke biskupije, osobito iz Konavala koji su tijekom cijelog dana dolazili u njegovo svetište u Herceg Novi proseći potrebne milosti i zagovor. Dvije prijepodnevne svete mise slavio je župnik don Siniša Jozić koji je u homiliji istaknuo: “Ovo je svetac kojem se rado molimo kada nešto izgubimo. Međutim, ne možemo samo na tom polju iscrpiti Svečev zagovor. Kao njegova duhovna djeca radije bismo se trebali staviti pod njegovu zaštitu u molitvi za povratkom izgubljenog odnosa prema Bogu, jer bez Boga sve je unaprijed izgubljeno. Budući da se današnji čovjek gubi u vremenu i prostoru, neka nam sv. Antun pomogne da se pronađemo ˈu ovom kockanju ljudskomˈ (Ef 4,3) kao Božja djeca i kao Božja stvorenja. Pronaći najprije sebe u Bogu i prepoznati Božje vodstvo u Antunovu životu jedini je uvjet pod kojim se treba moliti za izgubljene stvari. Isus Krist nije jedna od ponuda, nego jedina ponuda; zato stati pred Antuna znači da se dajemo pokrenuti njegovim duhom i želimo povratiti izgubljeni odnos s Isusom“. Na kraju homilije don Siniša je potaknuo vjernike kazavši kako „imamo pravo i dužnost moliti Antunov zagovor, ali nemamo pravo izdati Antunov primjer”.

U popodnevnim satima svečano euharistijsko slavlje uz koncelebraciju don Roberta Tonsatija i mjesnog župnika predvodio je svećenik Trebinjsko – mrkanske biskupije i župnik u Čeljevu don Ivo Šutalo. Predslavitelj je u propovijedi istaknuo sv. Antuna kao “nekoga tko je postao našim bližnjim. Sv. Antun se doista toliko udomaćio da ga svi doživljavaju kao svoga. To je svetac kojega svi vole, kojemu se svi mole i kojem se svi rado zavjetuju”. Osvrćući se potom na Antunov kratak život propovjednik je nadodao: “Svetac nas uči da nije bitno koliko dugo živimo, nego kako živimo. Može netko živjeti preko 100 godina i da mu sve to, nažalost, uzalud prođe i da izgubi svoj život. Možemo živjeti, naprotiv, samo 36 godina pa da svoj život posvetimo Bogu, ljudima, siromasima, propovijedanju, proučavanju, razmatranju i zahvaljivanju kako bi nam život bio pun kreposti, dobrote, ljepote”. Don Ivo je naglasio također da je do današnjeg dana ostao sačuvan Svečev jezik u Padovi: “Budući da je sv. Antun propovijedao i govorio o Bogu te blagoslivljao ljude, nama je pitanje: ˈŠto ja sa svojim jezikom izgovaram? Kakve su moje riječi?ˈDanašnji nas svetac uči da jezik samo Boga blagoslivlja i samo dobro govori!” Na kraju homilije propovjednik je ohrabrio okupljene vjernike na nasljedovanje primjera sv. Antuna Padovanskoga poručivši da smo “kao vjernici danas došli ponajprije zahvaliti Svecu za njegove zagovore kod Boga kroz cijeli naš život. Danas želimo ostati na Božjem putu kako bismo postali pravi ljudi i vjernici. Neka nam po zagovoru sv. Antuna duhovni život bude zlatan u nadi da ćemo na kraju života doći u raj gdje je sve od zlata”, zaključio je don Ivo.

Po završetku misnog slavlja, župnik je čestitajući blagdan uputio imendansku čestitku i onima koji nose svečevo ime. Upriličen je također blagoslov djece i cvijeća nakon čega je uslijedila procesija s relikvijom sv. Antuna. Svečanost se nastavila zajedničkim osvježenjem i druženjem u klaustru samostana. Neizmjeran doprinos svečanoj i dostojanstvenoj proslavi dale su sestre milosrdnice koje su pripravile sve potrebno za slavlje, raskošno uresile samostansku crkvu te animirale liturgijsko pjevanje.

Samostan i crkva sv. Antuna u Herceg Novom podignuti su u 17. stoljeću za franjevce opservante iz Venecije te su od svojih početaka djelovali kao oaza vjere, duhovnosti, naobrazbe i školstva. Poslije opservanata, samostan su držali franjevci konventualci, potom sestre sv. Križa. U današnje vrijeme, u samostanu sv. Antuna već desetljećima djeluju časne sestre milosrdnice, koje vjerne pozivu i karizmi sv. Vinka i nesebično dajući svoje živote u službi Bogu i bližnjima, ugrađuju požrtvovnost i dobra djela u rad župne zajednice i cijele Kotorske biskupije.