Budva

Grad Budva – Sv. Ivan Krstitelj
Župnik: preč. don Filip kan. Janjić

Sveta Misa:

nedjeljom u 10 sati
blagdanom u 18 sati

BAZILIKA

Najstarija sakralna građevina u Starom gradu Budvi je ranokršćanska bazilika monumentalnih razmjera s fragmentima mozaičnog poda koja potječe iz V. ili početkom VI. stoljeća a otkrivena je tek nakon potresa 1979. godine. Svojim umjetničko-historijskim karakteristikama svjedoči o Budvi kao značajnom kulturnom, religijskom i ekonomskom centru ovog i kasnijeg perioda na prostoru južnog Jadrana. Postojanje bazilike samo potvrđuje činjenicu kako je Katolička Crkva već od prvog stoljeća djelovala na ovim prostorima i kako se ona tijekom vremena organizirala u biskupije s vjernicima, svećenicima i biskupima na čelu. Dokaz tome je i druga poslanica svetog Pavla apostola Timoteju koja kaže kako je sveti Pavao apostol poslao svoga učenika Tita u Dalmaciju. Drevna Budvanska biskupija imala je 23 poznata biskupa i 19 apostolskih administratora.

CRKVA SANTA MARIA IN PUNTA

Nalazi se na rtu (in Punta) u jugo-zapadnom dijelu Staroga grada. Spada u red najstarijih predromaničkih crkava u Primorju. Osnovali su je Benediktinci 840. godine i predstavlja dio kompleksa benediktinskog samostana. Crkvu i samostan, po odlasku benediktinaca, preuzimaju franjevci i drže je sve do dolaska Francuza u Boku koji crkvu pretvaraju u konjušnicu a samostan u vojarnu. Pobožni vjernici glasovitu ikonu Bogorodice pod nazivom Santa Maria in Punta koja je i najstarija ikona Bogorodice na ovim prostorima, prenose u katedralnu crkvu svetog Ivana Krstitelja. Godine 1863. grade joj posebnu kapelu na sjevero-istočnoj strani s veoma lijepim oltarom od luštičkog mramora izrađenog u radionici Nikole Bragato u Kotoru i tu smještaju Ikonu Bogorodice. Jedno vrijeme crkvu i samostan opslužuju i dominikanci iz kotorskog samostana svetog Nikole: doktor teologije Vinko Miloš sa otoka Korčule i Anton Nalis koji su krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća ostali gotovo bez sredstava za život pa je o. Miloš bio prisiljen prihvatiti službu učitelja u Budvi.

CRKVA SV. SABE OPATA

U neposrednoj blizini crkve Santa Marija in Punta, također u jugo-zapadnom dijelu Staroga grada uz gradske zidine, podignuta je 1141. godine crkva svetoga Sabe opata jednog od velikih osnivača i promicatelja redovničkog života na Istoku. Nedavna nepotpuna i nedovršena restauracija otkrila je i tragove fresko dekoracija koje crkvu čine još izuzetnijim spomenikom našeg srednjovjekovlja. Ono što je kuriozitet ove crkve jest činjenica da je ona za duži niz godina služila i za bogoslužje pravoslavnih vjernika Pobora, Maina i Paštrovića koji su se u nemirnim vremenima Kandijskog rata (1649. – 1669.) sklonili u katoličku Budvu. Dirljivo je pismo Mletačkog providura za Dalmaciju Antonia Bernarda upućeno načelniku Budve, kako se religiozna simbioza katolika i pravoslavnih vjernika u crkvi svetog Sabe ne događa voljom mletačkih civilnih vlasti nego slobodnom odlukom franjevaca. To je povijesna istina, i nitko nema pravo tu istinu mijenjati neutemeljenim pretpostavkama. Ta je činjenica i časna i lijepa. Svjedoči kako smo živjeli u stara vremena u ozračju kršćanske ljubavi koja nije bila mućena ni političkim ni nacionalnim prilikama i neprilikama.

CRKVA SV. NIKOLE NA ŠKOLJU

Pješčani podvodni sprud poznat pod nazivom „Tunja“ povezuje obalu „Slovenska plaža“ sa „školjem“, točnije otokom sveti Nikola. Na sjevero-zapadnom dijelu otoka nalazi se crkvica posvećena svetom Nikoli biskupu po kome je i cijeli otok dobio ime. Predaja kaže da je crkva, kao i groblje oko nje, veoma staro: seže još u vrijeme prve križarske vojne 1096. – 1099. godine. Naime, dok su križari logorovali u budvanskom polju zahvatila ih je smrtonosna epidemija pa su umrle sahranjivali na tom groblju. I stari Budvani su sahranjivani na ovom groblju i to od 1820. godine kada je stupila na snagu zabrana pokapanja u crkvama i oko njih u Starom gradu, do godine 1836., kada je osnovano novo groblje na mjestu zvanom („Blato“) ispod brda Spas, gdje je kasnije podignuta i crkva svetog Luke od obitelji Marka Medina po nacrtu inženjera Ante Linardovića s otoka Brača. Otok je bio u vlasništvu budvanske vlastele do 1610. godine, a onda je poklonjen crkvi svetog Ivana Krstitelja koja je upravljala otokom do 1802. godine, a onda je, u nemogućnosti da zaštiti svoje posjede, prodala uglavnom mještanima sela Bečića. U crkvenom vlasništvu ostalo je samo onoliko koliko zauzima crkva i groblje oko nje.

CRKVA SV. IVANA KRSTITELJA

Na najrasprostranijem trgu u Starom gradu nalazi se najmarkantniji sakralni objekt – crkva svetog Ivana Krstitelja podignuta krajem XII. ili početkom XIII. stoljeća. Tijekom povijesti stradavala je od kataklizmičkih nepogoda, a posebno u potresu 1667. godine. U više navrata je bila dograđivana, prepravljana i rekonstruirana. Crkva je formirana kao jednobrodna bazilika s bočnim oltarnim kapelama, sakristijom i korom. Na južnoj strani, nad kapelama u prizemlju, podignut je dvokatni biskupski dvor, a na sjevernoj strani, iz kvadratične osnove, diže se zvonik sa satom – visok 36 metara – rađen po nacrtu Lucchinija iz Tirola, koji svojom vertikalnošću vizualno dominira nad horizontalnom strukturom Staroga grada. Unutrašnjost crkve bila je svojevremeno oslikana, što se dade zaključiti po minimalnim ostacima fresaka u donjim zonama. S južne strane nalaze se dva oltara: Gospe od Zdravlja sa istoimenom slikom iz XVII. stoljeća – Tiepolove škole – i oltarom Svetoga Križa i slikom „Krštenja Gospodinova“ također venecijanske škole rad slikara Antonia Florianija iz 1835. godine, koja je nekada bila sastavni dio glavnog oltara.U sjevernoj kapeli,unutar bogatog oltara izrađenog od luštičkog mramora čuva se najvrijednija ikona Majke Božje na ovim prostorima pod nazivom „Sancta Maria in Punta” ili “Sancta Maria Buduensis”. Pretpostavlja se da je slika nastala u XII. ili XIII. stoljeću na prostoru Grčke ili južne Italije, a do dolaska Francuza u Boku nalazila se iznad glavnog oltara u crkvi Santa Maria in Punta.U pisanoj riječi budvanskih kroničara don Krsta Ivanovića (1618 – 1688); don Antuna Kojovića (1751 – 1845) i Pava Mikule (1844 – 1925), spominje se s posebnim osvrtom na legende o njenom dolasku u Budvu i njenom čudotvorstvu. Iz crkve svetog Ivana sedamdesetih je godina prošlog stoljeća izmješten glavni klasični drveni oltar a za novo stvarateljsko osmišljenje oltarnog zida angažiran je poznati hrvatski akademski slikar Ivo Dulčić. On je u ravni čeoni zid iza glavnog oltara prema puku smjestio mozaik veličine 24 kvadrata, rađen od muranskog stakla sa dominantnom figurom svetog Ivana Krstitelja, patrona ove crkve, u propovijedničkoj pozi, koji podignutih ruku objavljuje svojim suvremenicima i sunarodnicima onoga koji je među nama, a kojega mi dovoljno ne poznajemo, misleći na Isusa Krista, prikazanog kao čovjeka u bjelini, čije vrijeme još nije bilo došlo

Don Filip Janjić