Deveti planinarski križni put mladih Kotorske biskupije

U subotu, 5. ožujka po deveti je put održana pobožnost planinarskog križnog puta mladih Kotorske biskupije. Put križa tradicionalno je vodio obroncima Vrmca. Vjernici su pristigli iz župa Kotorske, Barske i Dubrovačke biskupije.

Ovog prohladnog oblačnog jutra, na platou ispred crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Lastvi, okupilo se nekoliko desetina vjernika s namjerom da krenu u naročitu religijsku šetnju. Zahvalivši domaćinu, lastovskome župniku don Nikoli Majiću, don Robert Tonsati održao je prigodan nagovor, nakon čega je uslijedila molitva i zatim je uz oglašavanje zvona poveo grupu vjernika brdskim stazama Vrmca k mjestu Bogdašići.

Ovaj je put dug oko 7 km i vodi od Gornje Lastve, nekadašnjim austrougarskim vojnim pravcem do srednjovjekovnog lokaliteta Pasiglav, odakle se strmim stazama spušta prema tivatskom prigradskom naselju Bogdašići. Četrnaest postaja molitvom podsjeća na put Isusova stradanja dok je koračao k brdu Golgota, mjestu svog raspeća. Prva je postaja pročitana u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Lastvi, a posljednja, četrnaesta, u crkvi sv. Petra u Bogdašićima gdje je služena i svečana sveta misa.

Prilikom spusta od Pasiglava prema Bogdašićima sudionici Puta križa bili su u prilici posjetiti crkve sv. Jurja, i sv. Vrača (nekada zvane crkve Svih Svetih), te moliti za sve pokojne koji počivaju grobljima uz crkve. Tu je ujedno bila prigoda za nešto dulji predah. Ove su dvije crkve sagrađene u vrijeme kada je u ovim zaseocima (koja nose imena po lokalnim porodicama: Biskupovići, Brkani, Marovići, Janovići) bujao život, za razliku od današnjeg vremena kada su ta mjesta uglavnom napuštena zbog svog položaja i teško pristupačnog terena. Članovi obitelji Marović su i ove godine hodočasnike dočekali ispred crkve sv. Vrača te upriličili pravu malu zakusku s osvježavajućim pićima.

Ugodno iznenađenje bilo je sudjelovanje većeg broja mladih, koji su usprkos godinama smogli snage i ozbiljnosti da se ponašaju kako dolikuje jednom vjerskom hodočašću. S druge strane, vjernici u zrelijim godinama uspješno su odgovorili nešto zahtjevnijem tjelesnom izazovu, strmim stazama i klizavom terenu. Svi skupa ustrajali su u svojoj kršćanskoj namjeri koju ovaj put podrazumijeva. Pažljivo i s poštovanjem molila se svaka postaja uz čitanja o Isusovim mukama. U tim se trenucima moglo osjetiti zajedništvo i plemenite nakane sudionika. Mlađi muškarci smjenjivali su se na čelu grupe u nošenju procesijskog križa, a križ je šestu postaju nosila i jedna djevojka. Dodatni izazov svima bila je sitna kiša koja je uporno padala tijekom prve polovice puta. Tako se moralo uložiti dodatni napor i ojačati volju u cilju uspješnog savladavanja ionako slabije prohodnog brdskog terena, što su sudionici u duhu šetnje, mahom razumjeli kao pokoru.

Na samome kraju Puta križa, nakon 14. postaje izmoljene u crkvi svetoga Petra u Bogdašićima, služena je sveta misa koju je predslavio pater Dario Nowak. U koncelebraciji bili su svećenici don Pero Burečić, don Marko Vuković, don Robert Tonsati i đakon don Dražen Kraljiić. Don Robert je u propovijedi približio pouku prispodobe o cariniku i farizeju, a potom je rekao kako je Put križa zapravo metafora života. Kao što je put Vrmcem uključivao uspinjanja, spuštanja, ravan hod, kišu, sunce, odnosno različite dionice i različite vremenske okolnosti, tako je s čovjekovim hodom k dobrome u životu uopće: svaki je uspon težak i podrazumijeva napor; hod po ravnom terenu nas vrlo lako može učiniti bezbrižnim i uljuljati u ravnodušnost, dok je spuštanje i gubitak pravog puta obično brzo i iznenadno, te zahtijeva veliki napor da se ponovno vrati na jednom osvojene vrhunce. Don Robert je čestitao svim sudionicima na ustrajnosti unatoč preprekama te je poručio da ono što su proživjeli iskoriste kao metaforu ali i podsjetnik na zahtjevnu zadaću rasta u osobnom duhovnom životu. Nitko nije odustao. Išlo se uvijek naprijed. Trebalo je biti strpljiv, revnostan, uporan. Nadasve je potrebna odlučnost, hranjena ljubavlju. Dakako, takav je slučaj i kad je vjera u pitanju. Blagodat je ustrajati u svakodnevnoj molitvi, posebno u korizmeno vrijeme. Zbog odlučnosti u hodu, unatoč malim poteškoćama, unatoč skliskom i strmom spuštanju na kraju se uspjelo stići cilju: crkvi sv. Petra, koja je podignuta na čvrstoj stijeni. Sve je to pomoglo biti za jedan skromni korak bliže Kristovu putu, uzeti svoj križ i slijediti Ga. Nakon svete mise hodočasnici su se i tjelesno okrijepili u župnom dvorištu jelom i pićem koje je pripremio mjesni župnik, Don Ante Dragbratović, koji je zajedno s tivatskim župnikom, don Milidragom Janjićem dočekao sudionike križnog puta koji je već odavno prerastao okvire župe Bogdašići iz koje je potekao.

prof. Ana Šarčević