Gospa od Škrpjela

Prema tradiciji koja se do današnjih dana sačuvala u procesionalnom obredu nasipanja kamenja oko otoka, kao rođendan otoka Gospe od Škrpjela uzima se datum 22. srpnja 1452. godine. Prema tom drevnom i jednostavnom ceremonijalu na taj dan svake godine u smiraj dana sve barke Perasta ispunjene kamenjem i povezane jedna uz drugu, svečanim ophodom duž obale, uz pjevanje tradicionalnih narodnih pjesama kreću prema Gospinom otoku, da bi oko njega nasipali kamenje. Ova jedinstvena procesija, sjećanje na stoljetni mukotrpni proces izgradnje otoka u čast Majke Božje u središtu Bokokotorskog zaljeva, pred samim gradom Perastom. No, vrijeme je isplelo legende o postanku ovog zavjetnog otoka, kako se čini, jedinstvenog na svijetu.

Dok je otok s benediktinskom opatijom sv. Jurja u cijelini prirodno uzvišenje jedne široke planinske podmorske lege, naq mjestu današnjeg umjetnog Gospinog otoka nalazi se goli greben, hridina ili „Škrpjel“, kako je narod nazivao oveći kamen tog istog podmorskog masiva. Nasip je nastao oko prvobitnog škrpa, na kojem danas počiva glavni oltar u crkvi. Odatle ime otoka Škrpjel, jer se u starija vremena takva vrsta morskih sprudova nazivala škripio, koji je vjerojatno dalmato-romanski leksički ostatak od riječi „scopulus“.

Prvotna crkva, kao i današnja posvećenja Uznesenju Bogorodice izrađena je sredinom XV. stoljeća i bila je skromnih dimenzija s obzirom na veličinu hridine na kojoj je počivala. Tokom stoljeća nasipanjem kamenja i potapanjem starih i isluženih jedrenjaka površina otočića se postepeno povećavala, što je omogućilo smijelije arhitektonske zahvate. Do 1603. godine potopljeno je stotinjak brodova. Današnji ansambl najvećim dijelom nastao je poslije 1666. godine, jer je svetište očigledno jako stradalo u velikom dubrovačkom potresu (1667.). Na čuvarevoj kući označena je danas linija oštećenja iz toga potresa i na tom oslabljenom mjestu građevinske strukture pojavila se ponovno pukotina i u potresu 1979. godine. Pravokutni korpus crkve uz koji je prislonjena čuvareva kuća jednostavnih je i lijepih proporcija i samo u obradi detalja pokazuje svoju vezu s barokom u kojemu se već u to doba u Perastu grade raskošne palače. Tek naknadnim radovima, gradnjim prezbiterijalne kapele i zvonika, crkva dobiva svoj izraziti barokni akcent u vertikali okruglog zvonika i silueti kupole nad kapelom. Za prezbiterijalni dio zna se pouzdano da je rađen po nacrtima domaćeg graditelja Ilije katičića od 1720. do 1725. godine. Okrugli zvonik, jedinstven po formi na našoj obali, svoju strukturu najvjerojatnije duguje obrmbenoj funkciji, jer ne treba zaboraviti da se cijela izgradnja svetišta odvija u nesigurnim vremenima kada je Boka kao granično područje Mletačke republike izložena ratnim sukobima. Fasada čuvareve kućice prema Perastu dobiva svoju konačnu baroknu formu u XVIII. st. kada je i izgradnjom barokne terase sa sjenicom nad cisternom cijeli ansambl dobio svoj konačni izgled. Na maloj pjaceti ispred crkve neobarokna fasada skriva tzv. Pomirdbenu dvoranu. Svetost Gospe od Škrpjela bila je stoljećima najbolja garancija Bokeljima da će na tome mjestu u sjeni svetišta, u miru moći rješavati svoje lokalne sukobe. Ovaj je prostor sagrađen sa svrjom da zavađene stranke u lokalnim sporovima tu pronađu pravedna rješenja i tako izbjegnu mletačke sukobe. Kamene klupe unutar svorane jedino su sjećanje na mnoge osobne i društvene drame koje su se ovdje u smirenom ambijentu zaljeva pronašle svoja pravedna rješerješenja. Posebno je vrijedan kameni stol prislonjen na zapadnu fasadu crkve u tipičnim baroknim formama koji počiva na dva primitivno isklesana titana. Mali vrt okružen kamenim zidom nastao je u novije vrijeme kao izraz potrebe male samostanske zajednice na otoku, a i kao svojevrsni simbol jer je zemlja kojom je nasut donesena iz svih mjesta Boke Kotorske.

Ulazak u crkvu znači susret s sva velika imena bokeljskog slikarstva: Lovrom Marinovim Dobričevićem i Tripom Kokoljom. Centralno postavljena Dobričevićeva Madona kao da daje svjetlost s mramornog prijestolja oltara Kokoljinim Likovnim zapisima u polutamnoj lađi. Gotika i barok mire se u pobožnom susretu.

Čuvareva kućica

Iz prezbiterija crkve ulazi se u malu sakristiju u kojoj je ispod lijepo barokno oblikovane ploče grob svećenika koji su službovali u svetištu. Posebno je vrijedan mali reljef u kararskom mramoru ugrađen u zid, koji predstavlja prizor Navještenja, rad mletačkog kipara Giovannia Bonazze (XVIII. st.). Suvremeni milanski kipar Alessandro di Ceglie poklonio je kamenu glavu Mrtvog Krista kao uspomenu na svoj rodni kraj. U staklenim vitrinama čuvaju se djela domaćih zlatara, dio bogate zbirke zavjetnih darova. Mala soba koja dijeli Lapidarij od sakristije ispunjena je zavjetnim slikama brodova. Na zidovima se mogu pročitati pjesnička ostvarenja brojnih autora koji su svoje nadahnuće našli upravo ovdje. Lapidarij čuva inskripcije i kamene ulomke iz ilirskog, rimskog, grčkog i srednjovjekovnog razdoblja. Zanimljiv je primjerak ilirsko-rimskog cipusa (šišarke), nadgrobnog spomenika. Ovdje je sačuvan i najstariji kršćanski znak iz Perasta, križ urezan u tegulu iz kasnoantičkih vremena. Ranoromanski pleterni ostaci (IX. st.) dio su kamenog pokućstva iz crkve sv. Križa.

Kroz jedna vrata u lapidariju može se vidjeti mala prostorija namještena poput antikvarnice, u kojoj se nalaze zbirke materijalne kulture ovoga kraja. Posebno su zanimljive zbirke srednjovjekovnih ključevi i brava. U maloj bočnoj prostoriji nalazi se zbirka suvremenih umjetnika koji su svoju likovnu inspiraciju potražili u motivima dvaju otoka i Boke.

Na stropu iznad stepeništa koje vodi na kat kuće vise komadi brodskih konopa, dijelovi oružja i različitih predmeta. To su sve materijalni ostaci i svjedoci teških nesreća i situacija u kojima su se ljudi spašavali, pa kao znak svoje vjere u čudesni zagovor Škrpjelske Gospe donosili to svetištu kao trajnu uspomenu. Škrpjelska Gospa bila je poznata, ne samo u Boki već duž cijele obale, o čemu svjedoči i arhivska shema brodova koji su nosili njezino ime. Od XVI. st. do sada bilo ih je više od 150. U maloj niši na hodniku koji vodi u središnju dvoranu nalaze se ostaci grčkih i rimskih amfora izvađenih iz mora u blizini otočića, svjedoci živog pomorsko-trgovačkog prometa antike. Na suprotnom zidu mala filatelistička kolekcija maraka mariološke tematike čini okvir dvjema serijama maraka na kojima su motivi Škrpjela.

U središnjoj dvorani izložen je najvrjedniji dio iz zbirke zavjetnih slika brodova, koje se čuvaju u svetištu. Scene prikazuju stoljetni život Peraštana i Bokelja na moru XVII. do XX: stoljeća. Sačuvana je uspomena na slavne i dramatične podvige. Uspješna borba s prirodnom stihijom, ili s gusarima i drugim neprijateljima dobila je svoj likovni zapis koji u sjenci svetišta i do danas podsjeća da mornarski kruh ima „devet kora“.

Arheološki materijal izložen u vitrini u sredini dvorane pripada neolitu. Don Gracija Brajković otkrio 1968. godine u pećini Spila iznad Perasta tragove neolitske kulture, najstarije do sad pronađene u zaljevu (3500. godine prije Kriste). Izložena keramika i kameno oruđe dio su tog bogatog nalaza.

Gotički lik Bogorodice u palminom drvetu bio je pulena na pramcu jedrenjaka. Gotičko-lombardijska škrinja (XV. st.) najstariji je komad namještaja u Boki. Visoka stolica s naslonom bila je učiteljska katedra osnovne škole u Perastu koji su otvorili franjevci 1636. godine i koja je ujedno bila i pomorska škola. Propeler na ručni pogon mehanička je konstrukcija od kovanog željeza s dva prijenosnika koja je služila za pokretanje samostanske barke peraških fratara. Prava je rijetkost i jedan je od najstarijih tipova brodskih vijaka na ručni pogon.

Velika slika na platnu koja predstavlja „Pokolj nevine djece“, rad je Tripa Kokolje. Po stilskom izrazu to je vjerojatno njegovo najranije djelo. Možda je, s obzirom na svoju izduženu formu bila namijenjena da ukrasi ogradu pijevnice u crkvi na otoku ili u crkvi sv. Nikole u Perastu. Osobitu pažnju brojnih posjetilaca privlači omanja slika koja u tehnici veza reproducira gornji dio glavnog oltara crkve s ikonom Gospe od Škrpjela prekrivenom srebrnim okovom. Zavjetni je rad Peraštanke Jacinte Kunić i predaja kaže da je strpljiva djevojka vezla punih 20 godina. Smatra se jednim od najljepših radova iglom u našoj zemlji, a posebna je zanimljivost da se osim svilene, srebrne i zlatne niti, koristila i nitima prirodne kose za izvedbu frizura na prikazanim likovima. Iz potpisa saznajemo da je rad završila 1828. godine. Slikarska skica sa strane svjedoči da Jacinta Kunić nije bila samo strpljiva vezilja, već i talentirana slikar.

Izrezbarena krma dio je raskošno oblikovanog brodića kojim se služila peraška općina u svečanim prilikama.

Mala zbirka oružja podsjeća da je svetište ponekad trebalo braniti i snagom oružja.

I još je mnogo toga što treba vidjeti u ovoj jedinstvenoj riznici umjetnosti.

Prezbiterij

Četvrtasti prostor prezbiterija nad kojim je osmerokutna kupola, uzdiže se preko dvije stepenice i odijeljen je malom mramornom ogradom od crkvene lađe. Njime dominira veliki raskošni oltar od bijelog kararskog mramora. Izrađen je po narudžbi peraške općine 1796. godine u radionici đenovežanskog kipara Antonia Capellanoa. Mali tabernakul nad menzom krase četiri stupića od zelenog serpentina (verde antico), a bogata inkrustacija raznobojnih mramora daje ugodnu kromatsku živost cjelini. Nišu u kojoj je smještena Škrpjelska Madona natkriljuje mramorna kruna, čiji veo sa strane pridržavaju anđeli. Dva mramorna kipa sa strane, lijevi sv. Ivana Evanđeliste i desni sv. Roka, rad su mletačkog kipara Franceska Gaia 1783. godine. Prvobitno su se nalazili na ranijem oltaru koji je zamijenjen ovim većim i raskošnijim. Lijepi kontrast bjelini oltara predstavlja crveni damastni brokat kojim su obloženi zidovi prezbiterija, a nabavljen je u Veneciji 1726. godine.

Četiri velike slike na platnu krase tambur kupole. Rad su đenoveške škole iz XVII. stoljeća i prikazuju također scene Marijina života: „Rođenje Bogorodice“, „Uvođenje djevojčice Marije u Hram“, „Bezgrješno začeće“ i „Prikazanje Isusovo“. Nažalost, bile su teško oštećene kada je u jednom bombardiranju 1944. godine granata pogodila kupolu.

Najvrjedniji predmet iz cijele crkve je Škrpjelska Gospa, koja se časti na oltaru. Neodvojiva je njezina povijest od povijesti samog otoka, koji i nastaje kao posljedica kulta što se oko ove ikone razvija. Naslikao je kotorski slikar Lovro Marinov Dobričević (oko 1420. – + 1278.) oko godine 1452. tehnikom tempere na cedrovoj dasci.

Od velikog broja slika kotorske ikonografske škole ostao nam je samo mali, i time dragocjeni broj djela, a među njima Škrpjelska Madona zauzima bez sumnje počasno mjesto. Lovro Marinov, koji je najveći i najznačajniji dio svog života proveo u Dubrovniku, posljednji je veliki majstor gotičkog slikarstva na obali. Stvarajući na tradicionalno ikonografskim uzorima on slika škrpjelsku ikonu u kasnogotičkoj maniri držeći se klasičnog obrasca Hodigitrije, ili Putovoditeljice s djetetom Isusom na desnoj ruci. Bogorodica sjedi na srpu polumjeseca, što predstavlja zanimljivu kombinaciju istočne i zapadne teme, putovoditeljice i bezgriješno začete Djevice.

Marija je obučena u azurno-plavi plašt obrubljen zlatnom trakom, a na ramenima ukrašen zvijezdama. Ispod plašta grimizno-crvena haljina opasana crvenim pojasom u struku, koji se zakopča zlatnom kopčom. Na glavi ispod plašta se nazire prozirni veo ispod kojeg na čelo proviruje kestenjasta kosa. Fino stilizirana lijeva ruka pokazuje na Krista, Spasitelja svijeta, koji u kraljevskoj pozi sjedi u desnoj majčinoj ruci, kao na prijestolju. Otuda i teološki atribut Gospi u Lauretanskim litanijama „Prijestolje Mudrosti“. Isus, kao utjelovljena Božja Riječ i jeste Mudrost Božja, zato je ovdje naslikan, prema prastarom maniru Istoka s ozbiljnim i zrelim licem i visokim zaliscima, koji znače njegovu mudrost od iskona. Desnom rukom blagoslivlja, dok u lijevoj drži svitak Zakona. Grimizno-crvena nabrana zavjesa obrubljena hermelinom služi kao pozadina, a ujedno i ističe kraljevsko dostojanstvo osoba. U zlatnoj aureoli oko Kristove glave upisana su slova OON (grčki skraćenica za: Onaj koji jest), a u aureoli oko Marijine glave Ave Maria gratia plena dns tectum benedicta tu in mulieribus et bene… (prve rečenice molitve „Zdravo Marijo“). Nježni lik Bogorodice oslikan je mekim i finim potezima, kao uostalom i cijela slika, što ostavlja dojam nježnosti i mekoće u kojoj se slute lirska raspoloženja rane renesanse.

Teže oštećenje slika je pretrpjela 1624. godine kada su sjeveroafrički gusari poharali crkvu i tom prilikom izrešetali ikonu. Znatna oštećenja nastala su naknadnim prekrivanjem slike srebrnim baroknim okovom koji ju je prekrivao u cjelini, osim lica Krista i Bogorodice. Skinut je sa slike 1967. godine i sada se nalazi na lijevom zidu prezbiterija. Nasuprot, na desnom zidu, izložen je srebrni iskovani reljef s prikazom grada Perasta, dva otočića i turskom vojskom koja napada grad. To je, kako svjedoči i natpis na njemu, zajednički ex voto mještana u znak zahvalnosti za čudesnu pobjedu prilikom čuvene borbe s Turcima 15. svibnja 1654. godine. Izradio ga je mletački zlatar Francesco Costadoni između 1736. – 1738. godine u dimenzijama Gospine slike, jer prilikom svečanih i procesionalnih izlaganja reljef prekriva pozadinu slike.

Među brojnim zavjetnim darovima, kojima je Gospina slika stoljećima bila darivana ističu se brojna odlikovanja koja su Peraštani dobivali za svoje vojne i civilne zasluge. Ovdje spominjemo samo nekoliko raritetnih primjeraka koji se čuvaju u crkvi sv. Nikole u Perastu.

Visoko carsko rusko odlikovanje Ordena sv. Aleksandra Nevskog dodijeljeno Peraštaninu admiralu Matiji Zmajeviću (1681. – 1735.), dobiveno je za izuzetne zasluge u borbama protiv Šveđana, koje on oporučno ostavlja Škrpjelu.

Prava su rijetkost četiri medalje kavaljerata sv. Marka koje je Venecija davala za velike zasluge Republici.

Zanimljivo je i veliko oslikano platno koje je krasilo tribinu na svečanosti prilikom otvaranja tunela sv. Gotharda pod Alpama 1882. godine.

Slikarski opus Tripa Kokolje

Tripo Kokolja (Perast 1661. – Korčula 1713.) spada nesumnjivo u najznačajnije predstavnike baroka na našoj obali. Ostalo nam je malo arhivskih podatak o njegovu životu i radu, pa se moraju tražiti u okvirima općih povijesnih prilika i u opsežnom stvaralaštvu. Ono što njegovo likovno stvaranje čini posebnim i zanimljivim i za interpretaciju značajnim, činjenica je da se ne može utvrditi ni na osnovi podataka, a niti stilske analize njegova djela; nikakva akademska provenijencija ne omogućuje svrstavanje ovog umjetnika u okvire akademskih škola setečenta.

Skloni smo uvjerenju da se radi o neuobičajenoj pojavi jednog provincijalnog samoukog slikara, koji svoje slikarsko umijeće gradi na jednom izrazitom talentu i temperamentu, odgajanom u bogatim okvirima lokalne kulturne sredine. Perast je u drugoj polovici XVII. stoljeća bio prostor intenzivnog razvitka, bogatih veza s Venecijom, Rimom, Napuljom i Đenovom. To je vrijeme kada Perastom dominira markantna figura humaniste i erudita, nadbiskupa Andrije Zmajevića, koji je prisilno stolovao u Perastu, zbog turske okupacije Bara. Zahvaljujući njegovim širokim vezama s europskim kulturnim sredinama, Perast postaje jedan od kulturnih središta bogatog umjetničkog zbivanja. Intenzivna graditeljska aktivnost dovodi grad u vezu s umjetničkom produkcijom, a ekonomski prosperitet omogućuje ispunjavanje visokih umjetničkih zahtjeva. Ovdje rade Ivan Krstitelj Škrapa (1691.), Hvaranin Gianbatista Fontana (1694.) i drugi. Naručuju se brojna slikarska djela za crkve i palače. Pokraj glavnog oltara na Škrpjelu u to vrijeme stoje dvije Tizzianove slike kojima se trag kasnije gubi. U crkvi sv. Nikle oko 1670. godine bogato se oslikava strop, nažalost propao krajem XVIII. stoljeća, vjerojatno rad nekog poznatijeg mletačkog slikara, koji je bez sumnje kasnije bio predložak Kokolji za strop u Gospinoj crkvi. Osim Kokolje u to vrijeme u Perastu se javlja i Antun Petar Mazarović koji, nažalost neće djelovati u svom rodnom mjestu, jer je otišao na školovanje u Mletke i poslije stvarao u drugim europskim središtima.

Kokolja je, dakle imao priliku da se u samom Perastu, a zatim i u drugim mjestima Boke upozna s brojnim i vrsnim radovima venecijanskih slikara XVII. stoljeća i tragovi tih utjecaja vidljivi su na njegovim slikama. Dakle, bio je izrazito eklektik, no koji mnogim nespretnostima kompozicije i crteža pokazuje očit nedostatak jednog solidnijeg akademskog školovanja. Otuda i jedna dirljivo naivna manira, po kojoj je ne samo prepoznatljiv njegov slikarski rukopis nego i jedinstven s obzirom na suvremenike.

Analiza likova pokazuje da je imao malo broj modela, pa se tako ponavljaju isti likovi u različitim scenama. Za lik Bogorodice, na primjer, koristi dva modela, od kojih je jedan robusnija crnokosa, a drugi nježna i gracilna plavuša. Odsustvo pejzaža pokazuje i njegovu bojazan od rješavanja složenih problema smještaja figura u prostoru prirode, za koje bi mu akademsko obrazovanje sigurno dalo veću sposobnost.

U prvim slikama koje radi za škrpjelsku crkvu još nesigurno i početnički rješava problem osvjetljenja, i tek u toku dugogodišnjeg rada pronalazi odgovarajući i kvalitetniji postupak. Prvobitnu gamu boja od svijetlog okera do zagasito tamnosmeđeg, vremenom proširuje bogatijom uporabom plave i crvene boje u vrlo karakterističnim i njemu omiljenim nijansama. To postepeno bogaćenje njegove palete najbolje se uočava između starozavjetnih likova iz prve faze rada i stropa kojim završava ciklus.

Visoki dometi koje će ostvariti u nekim kompozicijama na škrpjelskom stropu, svjedoče o njegovoj sposobnosti da se slikajući uči i razvija. Zato njegovo djelo u crkvi na Škrpjelu, započeto oko 1685. godine, a završeno oko 1965. predstavlja i dragocjeni dokument jednog umjetničkog razvitka, do vrhunskih kompozicija na stropu. Snažnom talentu bilo je dovoljno deset godina da ostvari izuzetan napredak.

Ono što još više začuđuje od samonikle Kokoljine pojave i od visoke likovne kvalitete njegovih slika jest grandiozna zamisao škrpjelskog ciklusa slika. Ukrašavanjem crkve na Škrpjelu nije bio samo problem rješavanja dekorativnog izraza, već mnogo više teološkog. Čitav ciklus ima jedan precizan i osmišljen plan, koji ne ponavlja uobičajene barokne sheme. Ovdje je ambicija mnogo veća. U mali prostor crkve treba sliti jednu povezanu teološku temu, a to nije ideja koja je odraz duha vremena, niti duhovne senzibilnosti i baroka uopće. Ciklus Sikstine, Kapele Scrovegni ili Brancacci nastaju kao potreba humanističkog duha da svoje duhovne sinteze i likovno, svečano prikaže. Barok nema takvih primjera. On je narativan i ilustrativan, ali bez ambicija da svoju raskoš forme podredi jednom dubljem i obuhvatnijem teološkom razmišljanju. Škrpjel je tu apsolutni izuzetak. Više nego očito da Kokolja nije mogao biti tvorac jedne tako teološke složene zamisli. Brojni su razlozi da se idejnim autorom škrpjelskog ciklusa smatra Andrija Zmajević, nadbiskup barskih, primas Srbije. Bio je čovjek široke kulture, obrazovan u Rimu. Političke prilike svog vremena shvaćao je kao šansu slavenstvu da se duhovno i politički organizira. Stoga se u svom radu živo zalaže za stvaranje kulturne i društvene baze koja bi omogućila proces slavenske integracije. Kokolja je dekorirao njegovu kućnu kapelu i salon Zmajevićeve biskupske palače u Perastu, a za njega radi također i Otajstva sv. Rozarija za istoimenu kapelu koju je nadbiskup Andrija odredio za svoju grobnicu.

Ciklus slika zamišljen je kao apozeoza Marijinom Bogomaterinstvu. U prvom je redu niza slika, portretski oblikovanih proroka i sibila, zastupnika starozavjetnog Izraela i poganskih naroda. Proročki tekstovi koje nose u rukama, svjedočanstvo su iščekivanja cijelog čovječanstva Otkupitelja i Spasitelja. Za vrijeme boravka u Rimu Zmajević se upoznao sa sikstinskim ciklusom, u kojem se prepoznaje misaoni uzor koji se ovdje ponavlja. Na desno od ulaza, ispod kora skriven je lik sv. Ivana Evanđeliste. Neupadljivim smještajem, a i tematski neusklađen s ostalim starozavjetnim likovima, najvjerojatnije je autoportret samog Kokolje iz vremena kad je počeo raditi na djelima u crkvi. Četiri velike kompozicije prekrivaju zidove u drugom redu. Monumentalnih je dimenzija „Usnuće Bogorodice“ na južnom zidu (9,5 x 3 m). Poslije XIV. stoljeća ova se tema rijetko obrađuje u zapadnom slikarstvu. U ovoj crkvi javlja se ne samo zbog brojnih istočnih uzora kojima Boka Kotorska obiluje, već i zbog tematske veze između scena koje prikazuju zemaljske zasluge i nebesku nagradu nazaretske Djevice. Dva ovalna barokna prozora otežala su slikaru kompozicijsko rješenje, ali on uspijeva da izlomljenu površinu dobro iskoristi povezujući ustaljenu ikonografsku shemu s baroknom razigranošću brojnih figura.

Luk nad prezbiterijem ispunja platno „Krunjenja Marijina na nebesima“. Ambiciozni slikarski plan remeti nedostatak vještine da se brojne figure svetaca i anđela plastično rasporede oko scene ma kojoj Sveto Trojstvo kruni Mariju. Tako ono što bi trebalo da izgleda snažno postaje više dekorativno. Posebno je uvjerljiv lik biskupa koji kleči s pravom prepoznajemo mecenu i teološkog tvorca cijelog ciklusa nadbiskupa Andriju Zmajevića. Prikazan je najvjerojatnije onako kako je i izgledao u vrijeme rada na ovoj slici oko 1690. godine. Njegov lik u muževnoj mlađoj dobi ističe se na drugoj kompoziciji na sjevernom zidu „Očišćenje sv. Ane“. Vidimo ga u liku velikog svećenika, a uz njega je portretiran njegov mladi nećak Vicko, kasnije nadbiskup barski, a zatim zadarski. Zanimljivo je teološko spajanje ove scene s temom Bezgrješnog začeća. Hramski se prostor na lijevoj strani slike otvara prema nebu na kojem lebdi lik Bezgrješne Djevice. Iako se time žrtvovala kompozicijska jasnoća, dobilo se na interpretativnoj zaokruženosti teme i objašnjava se prisustvo ove scene iz Marijina djetinjstva u okviru cijeloga ciklusa. „Silazak Duha Svetoga“ je četvrta velika kompozicija na bočnim zidovima crkve. Zamišljena je u klasicističkom ambijentu propileja sa stupovima. U središtu na stepenicama sjedi Marija i oko nje zbijeni apostoli u ekstatičkom zanosu trenutaka kada u obliku plamenih jezičaka Duh Sveti oživljava prvu Crkvu. Vrijednost izvedbe svjedoči o postepenom ali sigurnom umjetničkom i zanatskom rastu Tripa Kokolje u toku dugogodišnjeg rada na ukrašavanju crkve. Od nevješto naslikanih proroka i sibila pa do uspješno riješenih velikih kompozicija možemo pratiti ne samo njegov razvitak već i približno datirati redoslijed nastanka pojedinih scena. Vrsno izrađena drvena oplata s profilisanim kornižama povezuje zidnu dekoraciju u jedinstvenu cjelinu. Nažalost, sadašnje stanje ne dočarava autentični ugođaj. Zbog nerazumijevanja u XIX. stoljeću drvo je prebojano neodgovarajućom zelenom i plavom bojom, iza kojih se skriva autentična pozlata kao i Kokoljina islikana cvjetna dekoracija na nježnoplavoj osnovi, koja je sve slike povezivala u organsku cjelinu.

Godine 1885. Josip Rossi restaurirao je sve slike osim „Rođenja Isusova“. Nadamo se da će se uskoro ponovo restaurirati i konzervirati cijeli ansambl, što bi trošnim slikama i drvenoj oplati vratilo originalni sjaj i ljepotu. Dva niza slika povezuje u vidu friza izdijeljenog na polja blistava kolekcija srebrnih votivnih pločica. One ispunjavaju i slobodne zidne površine na koru crkve. Ukupno ima oko 2.000 komada. Uglavnom su rad domaćih zlatara i na njima prepoznajemo sedamnaest raznih kotorskih radionica od XVII. do XIX. stoljeća.

Ovi svjedoci ljudske zahvalnosti iskovani u srebru, slika su dramatične borbe za fizički i duhovni opstanak generacija Peraštana i Bokelja. Svaka ex voto pločica originalni je rad, spomenik autentičnih pobjeda nad teškoćama koje su rjeđe bile fizičke bolesti, a češće oluje i gusari. Ne samo zbog visokog zanatskog dometa izvedbe, već još i više zbog arhivskog i likovnog svjedočanstva ova kolekcija spada u najznačajnije svoje vrste na Mediteranu.

Strop crkve bogato je raščlanjen u 45 geometrijskih formi izdijeljenih stiliziranim pozlaćenim okvirima u formi konopa. Najvjerojatnije je uzor bio strop u crkvi sv. Nikole u Perastu, kasnije nažalost uništen. Geometrijska shema je komponirana od pravilno raspoređenih osmerokutnih, krstastih i romboidnih polja. Centralnu površinu zauzima izduženi pravokutnik, s lučnim završecima, u kojem je naslikan prizor „Uznesenja Marijina“. Nad otvorenim grobom stoji grupa apostola ispunjena zaprepaštenjem dok anđeli uzdižu Mariju prema nebu. Ovu dominantnu scenu okružuje deset oktogonalnih površina sa scenama iz djetinjstva Marije i Isusa.

Preuzete su teme iz Lukina i Tomina apokrifnog Evanđelja. I upravo u njima Kokolja dostiže najveći slikarski domet. Stropna pozicija slika postavlja zahtjev rješavanja kompozicijske perspektive koju on vrlo uspješno ostvaruje. Svojom ljepotom i uspjelim rješenjima ističu se posebno slike „Navještenja“, „Pohođenja“, „Bijega u Egipat“ i „Isusa kako poučava u Hramu kao dječak“. Četiri velika zapadna crkvena oca (sv. Augustin, sv. Jeronim, sv. Ambrozije i sv. Grgur Veliki) kao i četiri sv. Evanđelista predstavljaju Objavu i Tradiciju, dva glavna izvora crkvene nauke. U krstastim poljima razigrani barokni pùti kao da su isječci nebeskih sfera anđeoskih korova. U jednom od njih, nad stepeništem prezbiterija anđeli drže grb peraške općine, patrona crkve. U najmanjim poljima ljupke košarice s cvijećem dekorativne oživljavaju čitav strop, a to rješenje ujedno predstavlja i prvo javljanje mrtve prirode kao samostalne slikarske teme u našem slikarstvu.

Odsustvo scena s Kalvarije pokazuje smišljenu teološku koncepciju u kojoj je naglašena osnovna mariološka tema utjelovljenja, tj. bogomaterinstva. Scene Marijina i Isusova djetinjstva u potpunosti prikazuju Djevičinu zemaljsku funkciju, a scene nebeske proslave njezin kozmički status. Proroci, Sibile, Evanđelisti i Oci, elitni su predstavnici Naroda Božjega koji je Mariju iščekivao, prepoznao i čast je kao Majku utjelovljene Božje Riječi. Dakle, potpuno zaokružena misao provedena na šezdeset osam slika, koje od škrpjelskog svetišta čine europski raritet u crkvi umjetnosti krajem XVII. stoljeća.

Dva simetrično postavljena bočna oltara pokraj lučnog ulaza u prezbiterij sigurno su mletačke provenijencije (XVIII. st.), a na desnom se ističe kvalitetna pala Francesca Fontebassoa (1709. – 1769.) koja prikazuje sv. Roka čiji je kult u Boki bio posebno raširen i svjedoči o čestoj pojavi kuge i kolere u zaljevu.

Na lijevom oltaru nalazi se oltarska pala suvremenog bokeljskog slikara Voja Stanića koja prikazuje bokeljske svece i blaženike: sv. Leopolda, bl. Graciju, bl. Ozanu i službenicu Božju Anu Mariju Marović.

Vrlo su vrijedne i male orgulje s početka XVII. st. najvjerojatnije nastale u Veneciji. Imaju četiri registra i manual u jednoj oktavi s duplom pedalom.