Službenica Božja Ana Marija Marović

Treba surađivati s Bogom…

Često se u nas čuje žalba, kako sporo napreduje stvar poblaženja i posvećenja Božjih ugodnika i ugodnica, koje je dala Crkava u našem narodu. A zaboravljamo, da smo mi sami tome krivi. Bog traži našu suradnju. Ni otkupljenje svijeta nije došlo bez čovjekove suradnje. Krist – čovjek neumorno je surađivao s Božjim Sinom, koji je bio s njim sjedinjen u istoj Osobi, surađivao je potpuno, s čitavom svojom voljom i ne štedeći svoje ljudske napore, da se postigne djelo otkupljenja. Tu je pouka. Više treba surađivati s Bogom na pitanju beatifikacije i kanonizacije Božjih ugodnika i ugodnica našeg naroda. Pozvani smo moliti i prikazivati dobra djela i žrtve u tu svrhu, a prije svega pozvani smo ih upoznati. I ne smije biti jala, tog poroka koji razara dobro. Da upoznamo Božju službenicu Anu Mariju Marović, o kojoj se vodi proces u Kongregaciji za kanonizaciju svetih, pa da i doprinesemo svoj udio za tu beatifikaciju, to je svrha ovih nekoliko redaka.

Ana Marija Marović rodila se u Veneciji 07. veljače 1815. godine, ali i otac i majka potječu iz Boke Kotorske, dakle iz istog kraja, gdje je živjela i umrla prva naša redovnica, koja je postigla čast oltara, bl. Ozana. Za razliku od bl. Ozane ona potječe iz čuvene i imućne dobrotske obitelji. Bila je obdarena ljepotom i profinjenim umjetničkim darom, koji se vrlo rano počeo primjećivati. Život je otvarao vrata uživanja pred njom. Ali kad je ona primila prvu pričest, koja se prije reforme sv. Pija X primala dosta kasno, ona je svu sebe posvetila Isusu i odlučila postati redovnicom. Zanimljivo je da je ta sveta pričest nekim čudnim slučajem pala na dan 15-og ožujka, kad se cijela Boka okuplja pred oltarom škrpjelske Majke Božje, pa je možda molitva pred oltarom Bogorodice – posrednice svih milosti, isprosila ovakvu jednu pričest. To nitko onda nije znao ni slutio. Njeni roditelji, koji su doduše bili pobožni i htjeli da im dijete bude vjerski odgojeno, nisu ni u misli dopuštali takvu mogućnost, da njihovo dijete bude darovano Bogu u redovničkom životu… Ana Marija nije im ništa govorila o svojoj odluci. Bilo je još prerano. Njen se život odvijao tada u bogatoj roditeljskoj kući pod vodstvom kućnog učitelja, čuvenog venecijanskog svećenika Daniela Canala. Izvana je to bio život jednog bezbrižnog djeteta, a u nutrini svojoj taj je život prolazio u tihim razgovorima s Isusom. U tim razgovorima sazrijevao je njen pjesnički talent, tu je imao izvor ganutljiv događaj s kanarincima, koji je kanarinčevu pjesmu posvetio Isusovu srcu. Kanarinčevu pjesma zabavljala je Anu Mariju, kao i toliku drugu djecu po bogataškim kućama. Ali zašto da prekrasna ptica pjeva samo za razonodu bogatih? Zašto ona ne bi potakla srca na ljubav prema onima koji pate? Ana Marija odluči sve svoje slobodno vrijeme posvetiti uzgoju kanarinaca. Prodavala je mlade kanarince, koje je sama uzgajala, a rodbina i prijatelji kuće Marović rado su kupovali te kanarince, zamišljajući to možda kao neki nestašluk mlade i nadarene pjesnikinje. A ona je, a da to nitko nije znao, pohađala zakutke Venecije, tražila bijednu izgladnjelu djecu i dijelila im poklon kanarinčeve pjesme. Kasnije će ti zakutci velikog grada progutati i njen život u divnoj žrtvi samoprijegora, kojoj je otvorila put kanarinčeva pjesma njene mladosti.

Došao je dan, kada je trebalo roditeljima otkriti svoju namjeru da će otići u samostan. Taj je dan došao, kad su počeli prosci, odlični mladići iz najboljih venecijanskih kuća, da u roditelja Ane Marije traže ruku njihove kćeri. Krijući saopćila je majci svoju odluku. Kad je to doznao otac, stric i još neka rodbina, nastala je bura. Nikako! Ni u kojem slučaju. Da umiri roditelje, djevojka je morala odustati od svoje namjere. Strašno joj je bilo teško. Nije znala, zašto Bog neće da ona ide u samostan. Međutim, Bog je imao s njom daleke i velike planove. Ona je morala neko vrijeme da provede u svijetu, kako bi dala vrlo osobit primjer suradnje svjetovnih osoba sa svećenstvom, da u takvom radu sazrije za veliku zadaću , koju će kasnije ostvariti u samostanu. Pokorila se Božjoj volji. Zadovoljila je roditelje. Ostala je u svijetu. Samo je od roditelja zatražila, da je puste živjeti životom potpune čistoće. Sad je razvila svjetovnjački apostolat u životu venecijanske crkve. Ona je bila desna ruka patrijarha Monico. Ona predvodi i potiče vjerski život, slika i piše pjesme, a sav utržak ide u dobre svrhe. Kanarinčeva pjesma počinje da prelazi u platna i stihove, poprima sve dublje i ljepše oblike, dok konačno s njenim zadnjim izdisajem ne utone u Isusovo srce i postaje pjesmom raja.

Međutim, prilike su se u njenoj roditeljskoj kući promijenile. Imetak je propadao, otac je umro. Majka, koje je brižnim materinskim okom pratila svoju kćer, vidjela je, koliko to dijete trpi radi svog svetog zvanja, koje ne može ostvariti. Ne, to nije bio prolazni hir razmaženog djeteta, a ni roditelji nemaju pravo u duši djece ometati istinski Božji glas. Majka je to razumjela. Tako je konačno došao dan, da je Ana Marija postala redovnicom, postala čak utemeljiteljicom nove družbe sestara, koju je utemeljila skupa sa svojim duhovnikom, kućnim učiteljem, svećenikom Danielom Canalom. Sestre Zadovoljštine Srca Isusova i Srca Marijina, tako se zvala ta nova družba Crkve. Apostolat, jedan od najtežih koje se može zamisliti. Spašavanje djevojaka, koje su propale ili su na putu propadanja. Sad se moglo vidjeti ovu svetu redovnicu, kako skupa sa svojim sestrama ide u zakutke velikog grada, kuda je nekad išla noseći kanarinčevu pjesmu u jazbine bijede. Sad je išla tražiti moralnu bijedu djevojke odane bludu. Kao sa svojim sestrama, kao sa svojom dragom djecom, vraćala se ova fino odgojena djevojka, pjesnikinja, umjetnica, u svoj samostan, da im pokaže što je ljubav Isusova srca, koja je ne živjela, nego gorjela u njenim grudima. Djevojke s ulice, odane bludu i piću, trebalo je uvoditi u kršćanski život i plodan rad. Čudesna pojava ljubavi! Tko bi izbrojio sva djela izvršna u tom pravcu. Životopisci naročito ističu jedno, i po tome se vidi, kolika je to bila njena duša. Jedna od tih jadnih djevojaka, dovedena u samostan, bila je neobično zla. Uživala je da radi sve protivno, nego što su je redovnice učile. Uživala je da psuje, krajnje poganim riječima opisuje bludne čine. Sablazan za sve i sasvim uzaludan rad sestara Ane Marije! Sestre su se požalile svojoj svetoj predstojnici i htjele je uvjeriti kako tu bijednicu treba otpustiti, jer ona, ne samo da se ne popravlja, nego kvari i druge. Ne, rekla je sveta predstojnica. Ne, nego ovako: Vi nju dajte k meni u sobu. Ona će od sad biti samo sa mnom, a vi se bavite ostalima. Tako se i učinilo. Što se događalo u toj sobi, to je vidio samo Bog. Samo On je vidio što je Ana Marija podnijela od te bludnice. Ali konačno je uspjela da i nju obrati! Jaka je kao smrt ljubav tvoja – rekao je Duh Sveti u Starom Zavjetu, a po Ani Mariji od Presveta Srca Isusova govori: Jaka je kao život ljubav tvoja…

Ali Ana Marija nije učila od božanskog srca samo ljubav nego i poniznost. Učite se od mene, jer sam krotak i ponizan srcem – rekao je božanski Otkupitelj. Ne može biti ljubav do Isusova srca bez poniznosti. Isto takav heroizam tražilo je Isusovo srce od starješinice družbe Njegova srca i u poniznosti kao u ljubavi. Čas za takav heroizam došao je, kad je u Veneciji osvanuo milanski svećenik Carlo Salerio, koji je bio u Milanu osnovao sličnu družbu. Njemu se činilo, da interes Crkve zahtjeva da se te dvije družbe sjedine. Interes Crkve! Isključiva riječ za Božju službenicu Anu Mariju Marović… Skinula je svoj omiljeni habit, zaključala negdje svoje temeljito napisane konstitucije. Daniel Canal bi je odsutan. Kad se vratio u Veneciju i vidio što je njegova duhovna kći učinila, stari svećenik klonuo je potišten. Težak je uspon svetaca. Taj uspon svi ljudi dobre volje slijede i moraju da ga slijede, ali ima jedna točka u tom usponu, gdje on počinje da biva samo ljubav, gdje se nazire svijetlo oltara Kristove Crkve, predodređeno samo odabranima.

Umrla je Ana Marija Marović u Veneciji 03. listopada 1887. godine. Dijecezanski proces za ispitivanje njena života poveo se u venecijanskoj patrijaršijskoj kuriji još prije zadnjeg Svjetskog rata, i u tom procesu je sudjelovala i Kotorska biskupija. Tada je taj proces prenesen u Rim, u Kongregaciju za kanonizaciju svetih. Kongregacija je prošle godine proglasila Dekret o herojskim krepostima službenice Božje Ane Marija Marović. Sada u tom procesu ne sudjeluje samo Kotorska biskupija, nego vjernici svih naših biskupija, jer je ta Božja službenica velika slava naše čitave domovine. Dao Bog da ova zvijezda Isusova srca što prije zasja na našim oltarima.

ČEŽNJA ZA KIŠOM MILOSTI

U vrtu, kad je suša i trava se žuti,
Od škrtog neba kišu kroz ljetnu paru želi,
I nigdje jednog cvijeta, da oko razveseli.
Svud lišće povijeno, k’o jesen da se sluti.

I duša tako svaka i hladi se i kruti
Kroz nju se trnci trnu k’o smrću da se sreli.
O sveti prami kiša k’o slaplje uzavreli
Što ljubav ih izliva, da život oćuti.

U dušu se izlijte, da život joj se rodi
I čilo obnovljenje kroz svetu vlagu krene,
Da ponikne joj cvijeće i zlatni zriju plodi.

K’ô vrt, što je pod sušom, da skoro sav uvene,
Kad kiša ga zalije, oživi i preporodi
Sve rujno svoje cvijeće i listove zelene.