Nakon euharistijskog slavlja, poput drevnih benediktinskih redovnika, u dva kora izmoljen je Srednji čas iz Časoslova. „Za kršćansko iskustvo, sva stvorenja materijalnog svijeta nalaze svoj pravi smisao u utjelovljenoj Riječi, jer je Sin Božji u svojoj osobi utjelovio dio materijalnog svijeta i u njega zasadio sjeme konačne preobrazbe. Kršćanstvo ne odbacuje materiju, tjelesnost; naprotiv, priznaje njezinu punu vrijednost u liturgijskom činu, u kojem ljudsko tijelo pokazuje svoju duboku narav hrama Duha Svetoga i združuje se s Gospodinom Isusom, koji je i sam uzeo na sebe ljudsko tijelo da bi spasio svijet“, naglasio je u don Dejan u propovijedi.

Citirajući duhovnog učitelja Ali al-Khawa, istaknutog muslimanskog sufijskog pjesnika i mistika iz 9. stoljeća, don Dejan je istaknuo nužnost da se stvorenje ovoga svijeta previše ne odvajaju od unutarnjeg Boga. „Ne treba a priori kritizirati one koji traže ekstazu u glazbi i pjesništvu. Postoji jedva zamjetan misterij u svakom od pokreta i zvukova ovoga svijeta. Oni koji su tek na početku duhovnog puta, uspijevaju razabrati govor vjetra koji puše, stabla koje se savija, vode koja teče, muhe koja zuji, vrata koja škripe, ptičjeg pjeva, zvuka struna ili flauta, uzdaha bolesnika, jecaja ožalošćenih“, rekao je, citirajući pjesnika.

Don Dejan se osvrnuo i na dokument Laudato sí u kojem piše da je euharistija već sama po sebi čin kozmičke ljubavi jer i kada se slavi na malom oltaru koje seoske crkve, euharistija se uvijek slavi, u određenom smislu, na oltaru svijeta. Euharistija združuje nebo i zemlju, obuhvaća i prožima sve stvoreno. Zato je euharistija također izvor svjetla i poticaja za našu brigu za okoliš i usmjerava nas na to da budemo čuvari svega stvorenog svijeta, istaknuo je, između ostaloga, don Dejan.